Ser Stenli Metjuz – čarobnjak driblinga

Od 2002. godine, koja je bila vrlo turbulentna za Stouk, i u kojoj su promenili čak četiri trenera, ovaj tim nije mnogo eksperimentisao sa stilovima i menadžerima. Najupečatljiviji lik u poslednjih petnaest godina je svakako Toni Pjulis, čovek koji je poznat po disciplini i uspešnim borbama za opstanak. Tokom Pjulisovog vođenja kluba ekipa je igrala vrlo tvrdo i na mali broj golova. U sezoni 2004/05 su na 46 mečeva postigli 36 i primili 38 golova, što je bilo dovoljno tek za dvanaestu poziciju u Čempionšipu. Pod Markom Hjuzom, koji je u klub stigao u maju 2013, značajno je promenjen imidž ekipe. Sa veoma pokretnom ofanzivnom linijom, koja još uvek ne funkcioniše najbolje (dajmo joj još malo vremena), to dosta liči na britanski pokušaj Barselone. Ako ste mislili da je Stouk kroz celu istoriju bio tim sastavljen od žestokih momaka, sa namerom da sačuva svoj gol, pokušaću ovim tekstom i predstavljanjem Stenlija Metjuza da vas ubedim u suprotno.

stenli-metjuz-stouk

Metjuz i ekipa Stouka

Stenli Metjuz je rođen 1. februara 1915. kao treći od četvorice sinova lokalnog boksera. Jednoga dana ga je otac odveo na Viktorija Graund, gde su se dečaci toga dana takmičili u trčanju. Pored samog trčanja, pobedom je ocu i zaradio pare, jer se Džek Metjuz kladio na Stenlija. Navijao je za manji lokalni tim, Port Vejl, i već sa trinaest godina odlučio da želi da bude fudbaler. U toj odluci mu je dosta pomoglo što je bio brži i nemirniji od ostale dece. Otac je želeo da ga nasledi u ringu ali je poziv za školsku reprezentaciju Engleske ubedio Džeka da mu je sin talentovani fudbaler. Kasnije, 1945. godine, otac mu je poslednjim rečima zatražio da dobro brine o majci i osvoji trofej FA kupa.

Za prvi tim Stouka je debitovao već u sezoni 1932/33, odigravši petnaest mečeva u drugoj ligi. Stouk je osvojio to takmičenje, a Metjuz je postigao debitantski gol protiv tima koji je voleo kao dečak, na gostovanju Port Vejlu.

Već u prvim godinama je stekao epitet najboljeg driblera u Engleskoj i bio je prava noćna mora za svoje čuvare. Nadimci poput ”Čarobnjak driblinga” i ”Mađioničar” pokazuju na kakve je muke stavljao defanzivce. Tomi Sel i Fredi Stil su tih godina bili njegovi saigrači u napadu Stouka i gotovo uvek su bili bolje golgeterski raspoloženi. Stenli je uveseljavao publiku i donosio fudbalu neverovatne driblinge. Dobar napadački trio je bio dovoljan samo za četvrto mesto na kraju sezone 1935/36, iako su ovi momci tada bili najmanje efikasni.

Možda i najbolje fudbalske godine Stenli Metjuz nije mogao da iskoristi zbog rata. Fudbal se zvanično nije igrao od 1939. do 1946. Metjuz ga je igrao, i to za nekoliko klubova. Bio je aktivan učesnik rata, pa je igrao mečeve i za nekoliko vojnih timova ali i za reprezentaciju Engleske, Stouk, Blekpul, Glazgov Rendžers i Arsenal na meču protiv Dinama iz Moskve.

Kada se rat završio, Stouk je izjednačio svoj najbolji plasman u ligi, četvrto mesto. Prvoplasirani Liverpul je pobegao za samo dva boda, a Metjuz je bio među najbitnijim igračima kluba. Stouk je u toj sezoni imao treći najbolji napad i drugu najbolju odbranu u ligi.

Obećanje dato ocu nije ispunio u Stouku. Sa svojim prvim timom nikada nije igrao ni finale FA kupa, ali se zato u Blekpulu tri puta borio za trofej. U novi tim je stigao 1947. i već naredne godine je igrao finale, u kom je poražen od Mančester Junajteda. Drugo finale je izgubio 1951. od Njukasla, iako je njegov tim ovoga puta bio favorit. Treća sreća za Metjuza je bio FA kup iz 1953, kada je poražen Bolton. Ovaj meč se, zbog fantastičnog preokreta koji je režirao (sa 1:3 na 4:3), u Engleskoj naziva i ”Metjuzovo finale”, mada on nikada nije prihvatao taj naziv.

Tri godine kasnije postaje prvi dobitnik Zlatne lopte, ispred Realove zvezde, Alfreda Di Stefana. Tada se nagrada zvala ”Evropski fudbaler godine” i on je sa tri glasa prednosti nadmašio slavnog napadača ”kraljevskog” kluba. Imao je 41 godinu!

1961. godine Stouk je platio 3.500 funti za Stenlijev povratak u rodni grad a to nije naišlo na odobravanje čelnika Blekpula. Ipak, transfer se dogodio, i četrdesetšestogodišnji Metjuz se vratio kući. Trideset godina nakon svog prvog trofeja, ponovo je osvojio drugi rang engleskog fudbala i opet Stouk uveo u elitu. Za ekipu je nastupao još dve godine, da bi se povukao na kraju sezone 1964/65. Zabeležio je 54 nastupa za reprezentaciju Engleske, 29 mečeva za reprezentaciju tokom rata i 2 nastupa za Veliku Britaniju. Od reprezentativnog fudbala se oprostio u 42. godini. Za neobično dugu karijeru zasluge pripadaju perfektnom načinu života. Bio je vegeterijanac, alkohol uopšte nije pio u vreme kada su to igrači masovno radili i trenirao je individualno.

stenli-metjuz

1964. godina – Stenli Metjuz punih 49 godina

Novinari su ga dva puta proglasili za najboljeg fudbalera Engleske, dobitnik je Zlatne lopte i član ”Kuće slavnih” engleskog fudbala. Jedini je fudbaler koji je dobio plemićku titulu dok je bio aktivan igrač. Trenirao je samo jedan tim. Svoj Port Vejl.

Kada je u pitanju privatni život, 1934. godine oženio je Beti Valans, ćerku tadašnjeg trenera Stouka Džimija Valansa, i sa njom je dobio ćerku Džin i sina Stenli Džuniora. Međutim, 1967. na turneji po Čehoslavačkoj sa Port Vejlom upoznao je Milu koja je bila prevodilac grupi. Bio je ubeđen da je Mila ljubav njegovog života i odlučio je da se razvede. Ostali su zajedno 42 godine, a Mila je preminula 1999. Kažu da Stenli nakon toga više nije bio isti čovek.

Preminuo je 2000. godine, iste godine kada mu je izašla i autobiografija, a njegov pepeo rasut je po centru Britanija stadiona u Stouku. Njegov život između penzionisanja i smrti će biti povod za neku novu priču.

familija-metjuz-1954-godine-1

Familija Metjuz, 1954. godina

Kada danas gledate nasmejana lica navijača na Britanija stadionu, dok uživaju u lucidnosti Arnautovića, driblinzima Krkića i brzini Šaćirija, setite se da navijači Stouka znaju čoveka koji je bio bolji od njih. U Stouku na Trentu je samo jedan čovek bio ”Čarobnjak driblinga”.

stenli-metjuz-statua

Statua Stenlija Metjuza i pogled na Britanija stadion u Stouku

 

Tekst napisao: Dušan Ninković

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on RedditShare on TumblrEmail this to someone

Leave a Reply